Mnogi još uvijek misle da na terapiju ideš kad „više ne znaš što bi sa sobom“, kad „više ne možeš“.
Istina je – treba ti snage da kažeš ne znam. Da priznaš sebi da nešto ne štima.
Terapija nije čarobno rješenje. Nije ni razgovor u kojem ti netko govori što da radiš. Ona je prostor u kojem zastaneš. Pogledaš. Pitaš se: – Što je moje? Što mi je teško? Zašto se vrtim u krug?
„Svjesnost po sebi – promatrana, doživljena i prihvaćena – sama po sebi je iscjeljujuća.“
— Fritz Perls¹
Nećeš odmah dobiti odgovore. Ali već činjenica da pitaš – znači da nisi odustao. I to je početak.
Kad (ne) pomaže psihoterapija
Psihoterapija pomaže – ali ne uvijek i ne svakome.
Pomaže kad je osoba spremna zastati. Kad umjesto pitanja „što da napravim?“ dođe pitanje „što se u meni događa?“
Pomaže kad postoji barem mali djelić spremnosti da se osjeti ono što je godinama bilo potisnuto, objašnjavano, ignorirano.
Ne pomaže kad osoba dođe „jer drugi to traži“. Kad je cilj da netko drugi „prestane biti problem“. Ne pomaže ako se želi brzi savjet umjesto dublje istine.
„Promjena nastaje kad osoba postane ono što jest, a ne kad pokušava postati ono što nije.“
— Arnold Beisser²
Terapija je proces – ne popravak. Nije linearan. Nema u njemu ocjena ni diploma. Ali ima nečeg daleko vrjednijeg: trenutka u kojem osoba prvi put osjeti – ovo sam ja. Bez maske. Bez srama. Bez potrebe da bude drugačija.
I kad se to dogodi, čak i na tren, to ostaje unutra. Ja mijenjam stvari.
Zašto neki osjete pomak, a drugi ne?
Jer nije stvar samo u tome da ideš na terapiju. Stvar je u tome kako dolaziš. Što nosiš sa sobom. Koliko si voljan biti iskren – ne prema terapeutu, nego prema sebi.
Neki dođu i odmah osjete olakšanje. Kao da je dovoljno što su u sigurnom prostoru. Kao da im je netko napokon rekao: „Ne moraš sve sam.“
Drugima treba više vremena. Prije nego što osjete povjerenje. Prije nego što si dopuste reći naglas ono što ih je godinama boli u tišini.
„Da bismo se istinski promijenili, moramo se prvo upoznati – a ne pobjeći od onoga što jesmo.“
— Miriam Polster³
I to je sve u redu. Terapija nije natjecanje u bržem napretku. Ona je hodanje u svom ritmu.
Neki pomaci su tihi i unutarnji. Neki su vidljivi odmah. Ali svi su važni.
Jedino kad teže ide je kad se ništa ne osjeća. Kad se sve racionalizira, prepričava i ostaje na površini. Tada ostajemo točno tamo gdje smo krenuli – u glavi, a ne u sebi.
Na kraju – terapija nije za "slabe". Nego za one koji su spremni.
Spremni stati i oslušnuti. Spremni skinuti slojeve koje su godinama nosili da bi preživjeli.
Spremni reći: „Ne znam gdje idem, ali više ne želim nositi ovo sam.“
To nije slabost. To je hrabrost. Jer suočiti se sa sobom traži više snage nego ostati s poznatom nelagodom.
Ako se pitaš je li terapija za tebe – možda je dovoljno da znaš da se pitaš.
To već govori da u tebi postoji nešto što traži više. Više autentičnosti. Više smisla. Više života.
To je dobar početak.
Izvori
¹ Perls, F. (1969). Gestalt terapija Verbatim. Tisak za stvarne ljude.
² Beisser, A. (1970). Paradoksalna teorija promjene. Geštalt časopis.
³ Polster, M. i Polster, E. (1973). Integrirana gestalt terapija. Brunner/Mazel.
