Kada zbogom nikada nije izgovoreno
Postoje teme koje nas prate kroz život. Ne zato što ih biramo, nego zato što nam se iznova vraćaju u različitim oblicima.
Kada sam prije osam godina započela edukaciju iz geštalt terapije, prvi seminar koji sam napisala nosio je naziv „Nezavršeni poslovi“. Ta mi je tema već tada bila jako važna. Poznavala sam je kroz vlastito iskustvo, ali i kroz iskustva ljudi oko sebe.
Danas mi je zanimljivo primijetiti da me ista tema i dalje prati. Samo je danas razumijem još dublje – kao geštalt terapeutkinja.
Posljednjih mjeseci i sama sam doživjela nekoliko važnih gubitaka. Gubitak oca duboko me obilježio i još uvijek je, i bit će još dugo, dio mog života.
Neke odnose nismo stigli završiti onako kako bismo željeli. Ostala su pitanja, tuga, čežnja i osjećaj da je nešto ostalo nedovršeno.
Možda zato danas ovu temu više ne promatram samo kao terapeutkinja. Promatram je i kao osoba koja je spoznala da se neki oproštaji ne događaju u jednom razgovoru. Ponekad se događaju polako, kroz vrijeme i kroz odnos koji postupno gradimo prema vlastitoj boli.
Upravo zato vjerujem da nezavršeni poslovi nisu samo geštaltovski koncept. Oni su dio ljudskog iskustva.
U terapijskoj sobi često susrećem ljude koji nose upravo takve priče. Netko mjesecima traži odgovor koji nikada nije dobio. Netko i dalje voli osobu koja više nije dio njegova života. Netko tuguje za roditeljem, a netko za odnosom koji nije dobio priliku završiti. Priče su različite, ali osjećaj je često isti – kao da je nešto ostalo nedorečeno.
S vremenom sam primijetila da se često ne promijeni ono što osjećamo, nego način na koji to nosimo u sebi. Bol možda ne nestane, ali više ne upravlja našim životom. Postaje dio naše priče, ali ne i cijeli naš život.
Često mislimo da nas boli prošlost. Zapravo nas boli ono što u toj prošlosti nije dobilo priliku biti dovršeno.
U geštalt terapiji za to postoji pojam nezavršenog posla (unfinished business), o kojem je pisao Fritz Perls. Smatrao je da, kada važna emocija, potreba ili odnos ne dobiju svoj prirodni završetak, dio naše energije ostaje vezan uz tu situaciju. Iako život ide dalje, nešto u nama ostaje okrenuto prema prošlosti. Takve se situacije vraćaju kroz misli, osjećaje, snove ili nove odnose jer organizam prirodno teži dovršavanju onoga što je ostalo nedovršeno.
U geštalt terapiji koristimo različite načine rada s nezavršenim poslovima. Jedan od najpoznatijih je rad s praznom stolicom, koji osobi omogućuje da izgovori ono što je ostalo neizrečeno.
Prazna stolica samo je jedan od načina rada. Ponekad riječi nisu dovoljne da se nešto pokrene. Tada u svom radu često koristim kartice, simbole i druge kreativne tehnike koje pomažu osobi da istraži i osvijesti vlastito iskustvo. Ono što je teško izgovoriti često pronađe svoj izraz kroz sliku, metaforu ili simbol.
Ponekad se u tom procesu ne dogodi ono što smo očekivali. Ne dobijemo odgovore koje smo toliko dugo čekali. Ali često se dogodi nešto jednako važno – prestanemo čekati da nam ih druga osoba da i počnemo pronalaziti vlastite odgovore.
Ne mijenjamo ono što se dogodilo.
Ne vraćamo izgubljene ljude.
Ne brišemo bol.
Mijenjamo odnos koji danas imamo prema onome što se dogodilo.
Laura Perls naglašavala je važnost ostajanja u kontaktu s vlastitim iskustvom. Tek kada si dopustimo osjetiti ono što smo godinama izbjegavali, ono što je bilo „zamrznuto“ može postupno postati dio naše životne priče, a ne rana koja neprestano određuje sadašnjost.
Često me klijenti, ali i ljudi iz mog privatnog života, pitaju može li terapija doista pomoći kada druge osobe više nema ili kada odgovori koje tražimo nikada neće doći.
Mislim da je to jedno od najtežih pitanja.
Neki odgovori nikada neće doći.
To posebno vrijedi kada osoba više nije među nama. Tada ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, niti možemo čuti riječi koje smo možda cijeli život željeli čuti.
Ali možemo pronaći prostor u kojem će ono što je ostalo u nama napokon biti viđeno, prihvaćeno i proživljeno.
Iz vlastitog iskustva, ali i kroz godine rada sa svojim klijentima, mogu reći da upravo tu terapija može biti dragocjena.
Ne zato što briše bol.
Ne zato što vraća izgubljene ljude.
Ne zato što daje sve odgovore.
Nego zato što čovjek više ne mora svoju bol nositi sam.
U terapiji tuga dobiva prostor da bude isplakana.
Ljutnja dobiva pravo da bude priznata.
Ljubav može ostati ljubav, čak i kada odnos više ne postoji.
Vjerujem da upravo tada počinje iscjeljenje. Ne zato što smo zaboravili. Nego zato što smo mogli ostati u2 kontaktu s onim što boli, a da nas ta bol više ne preplavljuje.
U geštalt terapiji postoji poznata paradoksalna teorija promjene, koju je opisao Arnold Beisser. Ona kaže da se promjena događa onda kada prihvatimo ono što jesmo i ono što doista osjećamo, a ne kada pokušavamo što prije prestati osjećati ili postati netko drugi.
Možda se zato nezavršeni poslovi ne zatvaraju uvijek razgovorom s drugom osobom. Ponekad se zatvaraju onda kada napokon možemo biti u kontaktu sa sobom.
Ne promijeniti prošlost.
Nego promijeniti način na koji je nosimo u sebi.
Možda neki odnosi nikada neće dobiti završetak kakav smo priželjkivali. Možda neka pitanja nikada neće dobiti odgovor. Ali mogu postati dovoljno dovršeni da ih više ne moramo nositi kao otvorenu ranu.
Tada ne zaboravljamo.
Ne prestajemo voljeti.
Ne prestajemo tugovati.
Ali ponovno možemo živjeti.
Možda zbogom doista ponekad nikada nije izgovoreno. Možda neke riječi nikada nećemo čuti. Ali možemo pronaći način da ono što je ostalo nedovršeno više ne određuje naš život.
I zato vjerujem da najveći dar terapije nije u tome da nam vrati ono što smo izgubili. Nego da nam pomogne vratiti sebe.
Literatura
Beisser, A. (1970). The Paradoxical Theory of Change.
Perls, F. S. (1969). Gestalt Therapy Verbatim.
Perls, F. S., Hefferline, R. F., & Goodman, P. (1951). Gestalt Therapy: Excitement and Growth in the Human Personality.
Perls, L. (1992). Living at the Boundary.
Yontef, G. (1993). Awareness, Dialogue and Process.
